Film je izazvao značajne kontroverze i oštre kritike velikog broja katolika.
Temeljen na romanu britanskog pisca Roberta Harrisa iz 2016., “Konklava” prati skupinu kardinala dok se bore s crkvenom politikom, osobnim rivalstvima i skandalima te drugim preprekama dok nastoje izabrati novog crkvenog vođu.
Na kraju, kardinali nenamjerno izaberu za papu osobu za koju su vjerovali da je muškarac - ali u stvarnosti, kardinal kojeg su izabrali rođen je kao žena i odgajan kao muškarac od strane njezinih roditelja jer je rođena s interseksualnim stanjem.
Premda nije nova ideja ni na koji način, pitanje bi li Katolička crkva mogla ili bi ikada zaređivala žene - bilo kao đakone ili kao svećenike, biskupe ili čak pape - u posljednje se vrijeme žestoko raspravljalo, osobito usred tekuće Sinode o sinodalnosti, unatoč tome što su crkveni dužnosnici ponovili da je ređenje žena isključeno .
Kako bi istražio ovo pitanje, CNA je razgovarao s ocem Carterom Griffinom, rektorom Sjemeništa sv. Ivana Pavla II. u Washingtonskoj nadbiskupiji i autorom nekoliko knjiga o svećeničkom celibatu.
Postojan i nepromjenjiv nauk Crkve, opetovano naglašavan od nedavnih papa jest da Crkva u budućnosti neće i, zapravo, ne može mijenjati dosadašnji nauk o sakramentu svetoga reda.
Prema apostolskom pismu sv. Ivana Pavla II. „Ordinatio Sacerdotalis“: „Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama te se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve.“
U listopadu 2013. papa Franjo potvrdio je da žene ne mogu postati svećenice ni đakonice jer su sveti redovi određeni isključivo za muškarce.
Griffin je, međutim, priznao da bi neke žene - osobito one koje se osjećaju privučene idejom da postanu svećeniCE - mogle smatrati crkvenu zabranu ženskog ređenja seksističkom, diskriminirajućom i nepravednom.
Neki bi mogli pomisliti, rekao je Griffin za CNA, da bi “ograničavanje svećeničkog ređenja samo na muškarce bilo nepošteno i nepravedno kad ne bi postojala racionalna osnova za to razlikovanje. Uostalom, žene i muškarci stvoreni su na sliku i priliku Božju s jednakim dostojanstvom i razumom, slobodom i besmrtnim dušama.”
No, istaknuo je, jednakost ne znači identične uloge - muškarci i žene imaju različite uloge u Crkvi, kao i u životu općenito.
„Bog nas je djelomično stvorio drugačije kako bismo mogli izvršavati različite uloge i nadopunjavati se kao majke i očevi. To je istina u prirodnoj sferi, ali također i u redu milosti,” nastavio je.
Iako ih Crkva ne može zarediti, postoje bezbrojni načini na koje su žene dugo služile i nastavljaju služiti Katoličkoj Crkvi, poput redovničkih redova, u životu župe, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, u drugim katoličkim službama i unutar katoličkih obitelji .
Također je važno, rekao je Griffin, prepoznati da jedna uloga u Crkvi nije nužno “bolja” od druge. Svećeništvo je, ili bi barem trebalo biti, više služenje drugima nego moć nad njima - biblijska slika Krista koji pere noge svojim učenicima dobra je ilustracija toga, rekao je.
“Budući da su neki svećenici povijesno propustili ispuniti Kristovu zapovijed i njegov primjer ljubavi – štoviše, nitko od nas to ne ispunjava savršeno – mi svećenici smo djelomično odgovorni za ove pogrešne standarde moći povezane sa svećenstvom”, dodao je.
“Činjenica da je svećeništvo izgubilo nešto od svog društvenog poštovanja posljednjih godina, osobito u burnom svjetlu krize seksualnih zlostavljanja među svećenicima. Implicitna tvrdnja da je svećeništvo zapravo držanje moći u Crkvi danas se čini manje uvjerljivim nego što je bio desetljećima, možda stoljećima. To je dobra stvar.”
Griffin je također istaknuo da ljudsko biće koje se najviše poštuje u Katoličkoj crkvi nije svećenik ili biskup, već Djevica Marija.
To pokazuje, rekao je, da je svećeništvo puno više od prestiža i više ukazuje na dublju stvarnost Kristova odnosa s njegovim narodom, Crkvom.
Postoje i drugi biblijski razlozi koji podupiru nauk Crkve. Uključivanjem žena u svoju službu u vrijeme duboko ukorijenjene diskriminacije, sam Isus se očito nije bojao slaviti žene i izazivati društvene norme Izraela u prvom stoljeću - a ipak su njegovih 12 apostola, prvi biskupi, svi bili muškarci.
"Da je Isus želio zarediti žene za svećenike, to bi učinio", komentirao je Griffin.
Sakramentalni svjetonazor
Za bolje razumijevanje učenja Crkve o isključivo muškom svećeništvu, Griffin je rekao da je ključno razumjeti “sakramentalni svjetonazor” — duboko katoličko prepoznavanje duhovnih stvarnosti skrivenih ispod vidljivih znakova.
Sakramente je "ustanovio Krist i predstavljaju njegovu milost na snažne načine kroz obične znakove", rekao je Griffin. Na primjer, voda koja se koristi za krštenje nije "samo" voda, već simbolizira izlijevanje Duha Svetoga na novog kršćanina.
Svećeništvo je, konkretno, vidljivi znak koji treba ukazati na nevidljivu stvarnost Kristove prisutnosti kao “zaručnika” njegove zaručnice, Crkve, koja se oduvijek shvaćala kao žena.
U Starom zavjetu Bog se objavio kao zaručnik Izraela; u Novom zavjetu Isus proširuje to učenje i otkriva se kao zaručnik Crkve, primijetio je Griffin.
„Svećenici su suobličeni i sjedinjeni s Kristom na takav način da ostvaruju svoje duhovno očinstvo u jedinstvu sa ženskom Crkvom. Zaređenje žena zasjenilo bi to svećeničko očinstvo kao i ženstvenost Kristove zaručnice.”
Činjenica da je Isus odlučio postati čovjekom, dakle, "nije samo jedna fizička karakteristika među mnogima, poput njegove visine ili boje kose, već bitan element njegova otkrivenja kao supružnika Crkve", primijetio je Griffin.
U svećeničkom ređenju, pojasnio je vlč. Griffin, čovjek se suobličuje Kristu na otajstven način, tako da Isus zaista postaje prisutan u svećeniku te kroz njegovo obavljanje svećeničke službe, a posebice u euharistiji, svećenik stoji na mjestu Krista koji kao zaručnik polaže život za svoju zaručnicu, Crkvu
Što se tiče pitanja žena koje osjećaju da ih Bog poziva da budu zaređene, Griffin — koji radi s pronicljivim sjemeništarcima u svojoj ulozi rektora — istaknuo je da samo zato što netko osjeća da nešto privlači, čak i duboko, to ne znači da imati poziv od Boga.
Crkva bi se trebala odnositi prema onima koji se osjećaju povrijeđenima crkvenim učenjima s empatijom, a ne odbacivati ta učenja, rekao je.
“Danas, kada postoji tolika zbrka oko ljudske spolnosti i roda, jasnoća koja okružuje svećeničko ređenje zdrav je znak proturječja. Upravo kada toliki umanjuju razlike između muškaraca i žena ili potpuno brišu objektivne rodne razlike, Crkva ponovno potvrđuje u muškom svećeništvu rodnu diferencijaciju koju želi Bog,” rekao je Griffin.
U knjizi "Konklava", kao i u filmu, otkriveno je da je izmišljeni kardinal koji je na kraju izabran za papu biološka žena, rođena interspolna, koja je odgajana kao muškarac i za sebe je vjerovala da je muškarac. U priči se također otkriva da je pokojni papa ženu uzdigao u kardinala, čak i nakon što je saznao njezin pravi identitet.
Prema statističkim procjenama, oko 1,7 % ljudi rođeno je s interspolnim značajkama, što znači da imaju reproduktivnu ili spolnu anatomiju koja ne odgovara tipičnim definicijama muškarca ili žene.
Katoličko stajalište o ovom fenomenu, kako je objasnio otac Tad Pacholczyk iz Nacionalnog katoličkog centra za bioetiku, je da interseksualne osobe ne posjeduju “treći spol” već pokazuju varijacije unutar muškog i ženskog spola. Dok je zagovarao suosjećajnu skrb za interspolne osobe, Pacholczyk je priznao da bi se te osobe mogle suočiti s jedinstvenim izazovima u podržavanju svoje "intrinzične muškosti" ili "intrinzične ženskosti".
Svaki tretman kojem se interspolna osoba podvrgne trebao bi imati za cilj obnavljanje tjelesnih funkcija koje su u skladu s temeljnim biološkim spolom osobe, a ne potvrđivanje različitog rodnog identiteta, rekao je Pacholczyk.
Vlč. Carter Griffin objasnio je da je „stabilan, siguran i dobro uređen seksualni identitet muškarca nužan uvjet za svećeničku formaciju i ređenje. Biološka žena koja se predstavlja kao muškarac zapravo ne bi bila muškarac i stoga ne bi bila podobna za svećenstvo. Nijedan sustav nije savršen, ali ako potrebne mjere opreza shvatimo ozbiljno, bilo bi izuzetno teško da netko tko nije muškarac uđe u sjemenište pod lažnim izgovorom.“
“Naša individualna i jedinstvena kreacija kao muškarca ili žene identificira nas kao muškarca ili ženu, a ne naši subjektivni osjećaji ili izbori”, rekao je.
Iako su interseksualni slučajevi poput ovog u filmu rijetki, Griffin je rekao da se kao rektor sjemeništa morao uhvatiti ukoštac s mogućnošću da biološke žene koje se identificiraju kao muškarci traže ulazak, čak i potajno, u sjemenište - mogućnost koja je ne tako daleko kao što mislite.
Prije nekoliko godina, nadbiskup Jerome Listecki iz Milwaukeeja, tadašnji predsjednik Biskupskog nacionalnog odbora za kanonska pitanja, sve biskupe kako je odbor primio višestruka izvješća o ženama koje žive pod „transrodnim identitetom“ koje su primljene u neznanju u sjemeništa ili kuće za formaciju.
U jednom slučaju, rekao je Listecki, "sakramentalni zapisi pojedinca bili su dobiveni prijevarom kako bi odražavali njezin novi identitet." U to je vrijeme Listecki predložio da bi biskupi trebali razmotriti zahtijevanje DNK testova ili fizičkih pregleda kako bi se osiguralo da su svi sjemeništarci biološki muškarci.
„Među mnogim elementima prijave za svećeničku formaciju, svaki sjemeništarac dobiva potpuni fizički pregled od strane medicinskog stručnjaka kako bi se osiguralo da ima potrebno fizičko zdravlje za svećeničku službu. Dok povijesno takav pregled ne bi uključivao testiranje biološkog spola, sve više biskupija zahtijeva upravo to,” nastavio je.
„Osim toga, molba za svećeničku formaciju uključuje preporuke pojedinaca iz različitih razdoblja života kandidata, uključujući članove njegove obitelji, župnike, učitelje, prijatelje i poslodavce. Nijedan sustav nije savršen, ali ako ove mjere opreza shvatimo ozbiljno, bilo bi izuzetno teško da netko tko nije muškarac uđe u sjemenište pod lažnim izgovorom.”
