„Moji roditelji su me tjerali za vrijeme odrastanja da tri puta dnevno jedem. Bez zafrkancije. Tri puta dnevno. A to nisu uvijek bile stvari koje sam volio.
U stvari, često sam se žalio zbog onoga što moja majka priprema. „Fuuuuujj, odvratno! Mesna štruca? Ozbiljno? Mama, gadi mi se to“! I tako kako sam postajao odrasliji donio sam neke važne odluke. S obzirom na to da su me roditelji prisiljavali da jedem dok sam odrastao, odlučio sam da više neću jesti. Ono, tu i tamo jedem iz obaveze. Mislim, ono kao jedenje za Božić i Dan zahvalnosti, to da, ali da jedem svakoga dana? Nema šanse. To ne.
Bez obzira na kontekst, izlike koje ljudi daju kako nebi išli u crkvu su smiješne. Ali kada to stavimo u kontest kršćanstva, ljudi ovakve stvari govore za ozbiljno, dok drugi samo kimaju glavama u znak odobravanja.
Moj sin mi je prije nekoliko tjedana rekao da ne voli jednog nastavnika. Nije bio sretan zbog učenja, nije se osjećao povezanim o ostalom djecom iz razreda, i tako sam mu ja rekao da se više nikada ne treba vratiti u školu. Tko želi potratiti vrijeme tako što će ići negdje gdje neće biti ispunjeni?
Nikada nismo svoju kćer micali s ceste dok se ondje igrala. Ne želimo ograničiti njezinu maštu. Dopuštamo joj tu slobodu da sama donosi izbore u svome životu“. – Ruth Meyer
Možda primjeri odozgo zvuče smiješno i vjerojatno mislite „niti jedan roditelj koji voli svoju djecu ne bi dopustio da djeca odluče žele li ići u školu ili ne i definitivno im ne bi dopustio da se igraju na cesti. To će ugroziti njihove živote. Ovdje se radi o životu i smrti“. Upravo je u tome i stvar. Ovdje se radi o životu i smrti vašeg djeteta, s vječnošću kao glavnim ulogom.
U našoj obitelji se oko crkve ne raspravlja. Ne raspravlja se jer mi razumijemo da ono kako odgajamo našu djecu, što ih učimo (i što ih ne učimo) o Isusu ima vječne posljedice. I kao roditelji mi imamo odgovornost da s njima dijelimo ono što je Isus učinio u našim životima kroz ljubav Isusa Krista.
Stoga zajedno čitamo Bibliju i zajedno se navečer molimo. Idemo u crkvu. O Bogu razgovaramo kod kuće, u parku i u automobilu. Hoće li se ona uvijek veseliti odlascima u crkvu? Nadam se, ali sumnjam. No bez obzira na to, moja žena i ja ih još uvijek tjeramo zato što smo njihovi roditelji i zato što znamo što je najbolje za njih.
Kada se počnu žaliti, reći ćemo im zbog čega nema rasprave u vezi okupljanja s drugim vjernicima. Isto kao i kada se počnu žaliti zašto im dajemo zdravu hranu reći ćemo im zašto jedemo povrće, a ne samo slatko. Svakoga jutra ih vozimo u školu – bez obzira na to koliko se žale i koliko ih ”nešto boli”. Objašnjavamo im zbog čega je škola važna.
Postavljamo granice i ograničenja u vezi njihove igre vani. Kažemo im da prije nego što prijeđu ulicu pogledaju lijevo i desno, ne zato što je to nešto što mi kažemo nego zato što ih u suprotnom može udariti auto. Radimo te stvari zato što ih volimo i zato što gledamo za njihovo dugoročno dobro, a ne u ono što će ih usrećiti u ovome trenutku.
„Odgoj dijete prema putu, kojim ima ići, pa neće odstupiti od njega ni u starosti“. (Izreke 22, 6)
Hoće li sve ovo osigurati to da oni postanu model uzornih građana kao što se moja žena i ja nadamo? Ne. Moguće je da i djeca koja su odrastala u kršćanskom domu punom ljubavi kasnije odbace Krista. To je izvan naše kontrole. Kao roditelji mi imamo odgovornost učiti svoju djecu o svijetu i o Bogu.
Učimo ih kako je Bog stvorio ovaj svijet savršenim i učimo ih kako se ovaj svijet postao pokvaren zbog grijeha Adama i Eve. Kada se i njihovi nedostaci pokažu, ukažemo na njih i nakon toga ukažemo na Onoga koji je došao otkloniti te nedostatke: Isusa. Djeca nikada nisu premlada da bi ih se to učilo. Svako od naše djece je naučio moliti dok su još bili u ljuljaljkama. Naša odgovornost kao kršćanskih roditelja je puno veća od toga da sa svojom djecom samo nedjeljama odlazimo u crkvu.
Reći da svoju djecu neću prisiljavati da idu i crkvu i da ću im dopustiti da sama odluče zvuči tako prosvjetljujuće. Ali to je i najopasnija stvar koju ja kao roditelj mogu izreći. Sigurnije je da dopustite čak i svojoj djeci da se igraju na pločniku nego da im dopustite da sama odluče žele li ići u crkvu ili ne. Jedna od tih mogućnosti donosi privremene posljedice (ako dopustite da se vaša djeca igraju na prometnici umrijeti će), dok druga donosi potencijalne vječne posljedice.
Crkva nije samo jedan dobar izbor od mnogih. Crkva nije zgrada. Crkva, ako se na nju ispravno gleda, je Tijelo Kristovo; sakupljanje vjernika na jednom određenom mjestu, a s obzirom na to to je mjesto gdje svi pripadamo. Svi smo pred Isusom jednako grešni i svi smo u jednakoj potrebi za Spasiteljem. Crkva nije samo mjesto gdje trebate ići. To nije mjesto gdje ćete se osjećati bolje. To nije mjesto zabave. Svrha crkve nije da vam da deset jednostavnih koraka kako popraviti brak. Crkva je skupljanje vjernika kako bi dobili ono što nam je Bog dao u Isusu.
Isus je i sam rekao: „Kada god se dvoje ili troje skupi u moje ime i ja ću biti među njima“. (Matej 18, 20)
Stoga kada se okupimo zajedno kao Tijelo Kristovo, Crkva, mi ispovijedamo svoje grijehe. Nakon što smo ispovijedili svoju slomljenost i potrebu, čujemo te lijepe i utješne riječi oproštenja. Čujemo da, unatoč tomu što su naši grijesi brojni i što ne zaslužujemo milost, Bog nam je oprostio po Isusu Kristu. Čujemo Božju Riječ dok se Pismo čita i jedno drugima izgovaramo tu Riječ u različitim dijelovima službe. Pjevamo pjesme i himne, slaveći i proklamirajući ono što je Isus učinio za nas. Čujemo službe koje propovijedaju Radosnu vijest o oproštenju po Isusu.
Nemojte odustati i nemojte se predati glasovima koji vam kažu koliko je više važnije spavati, zadaće, bend, sport ili bili što drugo što se može ispriječiti ispred službe. Umjesto toga: „Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan“. (Hebrejima 10, 23-25)
Izvor: novizivot.net
