"Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja bila…", izgovaralo bi se na mirilima, kamenim pogrebnim obilježjima na strmom kršu obronaka Velebita.
Mirila su se najviše posjećivala na Dušni dan. Na Dušni dan jer je na mirilima, između kamenja, ostajala duša pokojnika kojega se nosilo na groblje – u grob se polagalo pokojnikovo tijelo, ali njegova duša ostajala je drugdje – na mirilu.
Okružena kamenjem, omeđena suhozidom, s uklesanim oznakama u podvelebitskom kršu, na putu prema groblju: mirila su mjesta gdje se na dugom putu prema groblju zastajalo kako bi se za pokojnika napravilo mirilo.
Povorka bi zastala. Nastajao je trenutak puno važniji od samog ukopa na groblju: pokojnika se spuštalo na tlo, posebno bi se omeđila kamenjima mjesta gdje su glava i stopala, pa otud potiče i ime: mirila. Kao da su pokojniku "uzeli mjeru", po veličini njegova tijela.
Prostor između dva kamena popločavao se kasnije plosnatim kamenjem.
Ali mirila su puno više od toga.
Na mirilu je duša odlazila iz tijela pokojnika.
Zato su mirila u velebitskom i podvelebitskom kraju, na strmim obroncima škrtog kamenog tla, bila poštovana više od groblja.
Zato se na mirila odlazilo na Dušni dan. Na mirilu je bila duša pokojnika. Groblja su se puno manje pohodila. U grobu je tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu.
No, o mirilima nema opisa u crkvenim izvorima. Bio je to ritual podvelebitskog stanovništva, zabilježen samo u opisima obilježja i običaja toga kraja.
Velebitska mirila imala su još jednu specifičnost: tamošnjem su puku pomagali da se oslobodi straha od prolaznosti i smrti, ali i da "onemoguće" pokojnika da se vrati u kuću. Postojao je strah da bi se to moglo dogoditi, no izradom mirila stanovnici su se osigurali od pokojnikova dolaska u kuću, jer, prema vjerovanju, pokojnik je mogao doći samo do svog mirila.
Kako su uopće nastala?
Spominju se još u srednjem vijeku, na raznim mjestima u Hrvatskoj, no taj se običaj nigdje nije očuvao niti su ostali tragovi. Iznimka je podvelebitsko područje.
Pouzdano se zna da se na tom prostoru njegovao običaj pravljenja mirila i opraštanja s dušom pokojnika još u 17. stoljeću, a za raniji period nema podataka. Ono što fascinira, to je činjenica da se ovaj običaj na južnovelebitskim obroncima sačuvao do sredine 20. stoljeća.
Tek nakon 50-ih godina prošlog stoljeća običaj polako izumire.
I nakon nekoliko desetljeća "mirovanja", događa se preokret: ono što su nekada bila mitska, sveta mjesta, danas je turistička atrakcija. Napravljene su staze. Organiziraju se obilasci.
No mirila su vrlo vrijedan, očuvan dio kulturne baštine, pa je Ministarstvo kulture RH 2007. godine posebnim rješenjem utvrdilo da "posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra."
Danas je to područje dio Parka prirode Velebit. Napravljene su dvije poučne staze u blizini Starigrada Paklenice, koje obuhvaćaju osam uređenih lokaliteta mirila. Prva je staza udaljena samo jedan kilometar od centra Starigrada Paklenice, dok se druga nalazi kod mjesta Ljubotić.
Posebno su, uz svu mističnost samih lokaliteta, zanimljivi plitki reljefi koji su se klesali najčešće na onom kamenu koji je bio uz glavu pokojnika. Takvi likovni prikazi, iako plitko klesani i jednostavni, vrlo su raznoliki, a na jednom lokalitetu do kojeg se dolazi prvom stazom nalazi se jedna od rijetkih sačuvanih uzglavnica s uklesanim likom čovjeka.
Najveći sačuvani lokalitet s više od 300 mirila su tzv. Vukićeva mirila, smještena uz stari put, koji je zaseok Bristovac povezivao s Ljubotićem.
No prije izgradnje prvih poučnih staza, mirila je intenzivno proučavao akademski slikar Josip Zanki, autor brojnih grafika s motivom mirila, te, uz Bojana Gagića, suautor monografije "Mirila".
Ovaj je dvojac izvodio performanse na temu mirila još od 2001. godine, što je dokumentirano u knjizi, no široka javnost upoznala se s ovim običajima i tradicijom najviše zahvaljujući izložbi "Mirila – nematerijalna kulturna baština" postavljenoj 2013. g. u Galeriji "Klovićevi dvori" u Zagrebu.
– Tijekom godina smo prikupili iznimno obiman materijal o mirilima. Nakon izložbe u Zagrebu, javnost je pokazala velik interes za naše staze. Rad smo započeli prije 15-ak godina, pomalo se istraživalo, lokaliteti su se uređivali u suradnji s konzervatorima, uključilo se Ministarstvo kulture. Valja naglasiti da smo u NP Paklenica,u Etno kući, napravili trajni izložbeni postav o mirilima – kazala je Marjana Marasović, direktorica TZ općine Starigrad.
'Misto na kojem je mrtvi zadnji put sta na zemlju
Mrtvog nosu od varoši do groblja na nosilin. Noge su naprid, a glava otpozadi. Kad dođu do mirila unda ga skinu doli i izmiru dužinu koliki je bija.
Na zemlji zabiližu kamenjin dužinu, di je glava metne se veći kamen, a uz noge manji. Kad se vrate iz groblja popune dužinu kamenjin od glave do nogu.
Potlen se, more proć i do misec, dva, mirilo lipše uređuje: tešu se ploče i ziđu u suvozidu i urižu se kod glave šare da bude lipše, a digdi godina i ime.
Dok se označuje misto di će bit mirilo ne moli se i pop ne dolazi na mirilo. Na njiman se stalo s mrtvin za uspomenu i za dušu koja će na njiman ostat, a ne radi toga što ga je bilo teško nos't.
I ne smi se gaz't po mirilin. To su sveta mista. Una stalno stoje dok ji vrime ne razvali.
Mrtvi dolazi na mirla i una se zato ziđu da ne iđe dalje od nji, da ne dolazi kući neg' samo do nji'. Mirlo je misto na kojen je mrtvi zadnji put sta na zemlju.
To je misto ka molba duši (duhu) pokojnika da se ne kreće dalje od mirila i da ne dolazi natrag kući u varoš."
(prema kazivanju Ivana Tomića Tateka, Mate Jusupa i Dare Babac, zapisala Mirjana Trošelj)
