Jedne noći godine Gospodnje 1216. Franjo bijaše uronjen u molitvu i promatranje u crkvici Porcijunkule kraj Asiza kad iznenada obasja crkvicu presjajna svjetlost i Franjo opazi iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost, a s desne mu njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela. Franjo se u šutnji pokloni svom Gospodinu licem do zemlje.
Upitaše ga tada što bi želio za spasenje duša. Franjin odgovor bijaše neposredan: "O presveti Gospodine, iako sam bijednik i grešnik, molim te, udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede potpuni oprost svih grijeha."
Mnogo tražiš, brate Franjo – odgovori mu Gospodin – ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati. Prihvaćam tvoju molbu, ali pod uvjetom da ovaj oprost u moje ime tražiš od moga Namjesnika na zemlji.
Franjo se odmah pojavi pred Vrhovnim svećenikom Honorijem III. koji se onih dana nalazio u Perugiji i s priprostošću mu ispripovijedi viđenje. Papa ga pažljivo sasluša i nakon poneke poteškoće dade svoje odobrenje. Nato ga upita: Koliko godina oprosta tražiš? Sv. Franjo prihvativši odgovori: "Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego duše."
I sretan se uputi k vratima, ali vrhovni ga svećenik pozva: "Ne želiš nijedan dokument?"
A Franjo odvrati: "Sveti Oče, vaša riječ mi je dovoljna. Ako je ovaj oprost Božje djelo, on će se pobrinuti da ga objavi. Ne želim ikakav dokument; list neka bude Presveta Djevica Marija, Krist bilježnik, a anđeli svjedoci."
I koji dan kasnije, zajedno s umbrijskim biskupima i okupljenim narodom, reče kroz suze: "Braćo moja, sve vas želim poslati.
