Pokušajmo sagledati i epohu u kojoj živimo koja traži našu suradnju i odvažno sudjelovanje, našu kršćansku hrabrost u svakodnevnici, u obiteljima i na poslu. Povijest se ubrzala, događanja se izmjenjuju velikom silinom, i odsudna i obična istovremeno. Živimo u dramatičnom vremenu, u kojemu će povrh svih nesreća još snažnije zasjati svjetlo križa, pa neka to bude i u nama samima.
Odricanja nisu dječja igra. Korizma nije stvar infantilne duhovnosti. Korizma je izazov. Posebno vrijeme milosti koji nam često promakne, odleti, pobjegne a da nismo ništa učinili na osobnom preobražaju. Obrezanje srca jedna je najdojmljivijih sintagmi iz Staroga Zavjeta koja govori kako dubok mora biti zahvat u čovjeku da bi se zaista promijenio. Sve izvanjska odricanja nisu ništa prema obraćenju srca koja treba „obrezati", pročistiti od taloga sebičnosti, mržnje, požude...srce je središte čovjekova bića po biblijskoj starozavjetnoj teologiji. Mrtvljenje srca je mrtvljenje oholosti. Bez srca nema ljubavi, nema potpunog čovjeka. Obrezanje srca je najteži, najbolniji proces nutarnjeg čišćenja. Dok se odričemo nekih svojih sitnih slabosti tijekom korizme, još smo duhovna dojenčad. Igramo se korizme. Loza se obrezuje do gologa trsa. A lozje ide u plamen, od njega se najbolje loži vatra. Sve ima svoje mjesto u prirodnom poretku. Duhovni život je samo prividno drukčiji od prirodnog, jer je stvar meta-fizičkog poretka, ali priroda nosi u sebi njegovu simboliku, ona je analogna, opipljiva stvarnost ovoj koja je djelomično nevidljiva. Ako slijedimo zdrav razum, uočit ćemo dublju povezanost između spontaniteta konkretnog života i duhovnosti. Vidjet ćemo da se sve Isusove prispodobe naslanjaju na slike iz prirodnog načina života, da su duboko logične i alegorične kad izražavaju mudrost duhovnosti.
Prigrliti vlastiti križ
U središtu svega je poziv: prigrliti vlastiti križ. Križ je pečat tvoje sudbine, tvoj rukopis, potvrda ljubavi. Zrenje i rast, spoznaja i pročišćenje. Tko god se pouzdaje u čovjeka kao spasitelja, a ne u Boga, na krivom je putu. Čovjek ne spašava, čovjek ne otkupljuje, samo Bog to može i čini. Bogočovjek. Onaj koji u sebi spaja našu zemaljsku i nebesku sudbinu i otvara nam vrata vječnosti. Da Isus nije Otkupitelj, kako bi čovječanstvo izišlo iz limba? Nad ponorom propasti svijeta koji gubi vlastito središte, tko nas može spasiti? Čovjek? Ma koliko bio moćan, mudar i velik, svet i dobar, nijedan čovjek nema tu moć ni snagu.
Svijet je danas u kaosu vlastite disperzirane percepcije. Izgubio je središte. Vrednote nisu samo relativizirane, one su potrošene, izgubljene, isušene kao prazni pojmovi, bez krvi, bez kisika, bez života. Nemaju puninu, nemaju snagu da pokreću umorne i rezignirane ljude. To je najveća opasnost za suvremenoga čovjeka. Ako u svojem zamoru ne pronađe iznova božansku iskru, čovjek će se prepustiti življenju sofisticiranog beznađa, racionalizirat će svoj očaj do te mjere da će vlastiti nihilizam slaviti kao majku svih vrednota. Prezir će se ustoličiti kao okrutni vladar. Prezir prema životu, nedužnosti, sreći, vedrini, istini i vječnosti. Zato se mi kršćani jedino po križu identificiramo i legitimiramo. Po križu koji krvari i svijetli, koji rasvjetljuje put i rastvara nebesa.
Pounutrašnjenje egzistencije
Jedan od imperativa današnjeg čovjeka je - ukoliko želi obnoviti vlastiti humanitet, odnosno preokrenuti proces raščovječenja u novo očovječenje – duhovno sazrijevanje, posvješćivanje prvenstva duhovnog nad materijalnim. Taj preokret je moguć jedino kao unutarnji proces, kao nešto što se događa u samom čovjeku, nešto imanentno njegovom unutarnjem biću. Pounutrašnjenje ljudske egzistencije nije okretanje lica od konkretne realnosti u kojoj živimo, nego traženje njezinih dubljih duhovnih korijena. To znači tumačiti je na obzoru ljudske duše koja vapije za potvrdom vlastite besmrtnosti i metafizičkoga podrijetla. Što je supstancija naše samosvijesti, našega jastva? Jesu li istovjetne svijest o postojanju i samo postojanje? Postoji li u pravom smislu i ono što nije svjesno svog postojanja? Postoji ali ne na isti način kao i čovjek. Postoji kamen na jednoj razini stvarnosti, drvo na drugoj, životinja na trećoj, ali ne onako kako postoji čovjek koji je potpuno svjestan svoga postojanja. Kakav bi bio besmrtni život ako ne bismo ostali svjesni sebe i svoga postojanja? Zašto ovo naglašavam? Jer sve vrste duhovnosti i teorije koje isključuju osobnoga Boga, niječu zapravo, izravno ili neizravno ovu činjenicu svjesnoga postojanja. Čovjek se ne pretvara u energiju, u atome koji se potom reinkarniraju u nečem supstancijalno drugom, bilo da je cvijet, životinja ili kamen. Kamen postoji, ali ne zna da postoji. Životinja ima neku predodžbu o svom bivanju, ali nema svijest o sebi. No sve stvoreno, bilo kamen, bilo drvo, životinja ili čovjek nekomu i za nekoga postoji! Smisao postojanja je u povezivanju svega stvorenog, u prožimanju, skladu i ljubavi. To je poredak koji je zamislio Bog. Tko je u taj poredak unio nered? I u Svemiru postoji antimaterija koja se poništava u odnosu na materiju. Svaki sustav u sebi nosi suprotnost koja ga poništava ali i tjera na reafirmaciju, na otpor koji se pokazuje na kraju spasonosnom kreativnošću. Heraklitovska borba suprotnosti pokreće svijet i pročišćuje njegove unutarnje krajobraze, gradi njegovu mudrost i rasvjetljuje smisao!
Vrijeme otkrivanja
„Unutar svakog vrijednosnog sustava može se utvrditi jedan posve istovjetan, koji se crtu po crtu slaže s onim izvornim a ipak je njegova suprotnost, budući da mu nedostaje pogled na beskonačni vrijednosni cilj. To je maska Antikrista, koja nosi crte Kristova lika, ali je unatoč tome zlo." ("Duh i duh vremena", Hermann Broch) Cijeli svijet, čitava ljudska povijest razvija se na ovome principu i mistično buja prema svom eshatonu. Maska zla je poput antisupstancije, anti-biti, anti-suštine koja se poništava s esencijom. Ali kvaka je u tomu što ništa ne može uništiti esenciju samu, bit života je neuništiva. Život sam po sebi ne bi imao logike, ne bi imao smisla, bio bi kontradicija u sebi samom, kad bi bio uništiv! Bog je i samu smrt iskoristio kao silu iz koje pokreće, obnavlja stvari, gura u nove cikluse, u obnavljanja, u nova rađanja. Život je ciklički proces, ili kako pjeva Rilke, "ja živim u krugovima koji se šire". Pjesnik je možda intuitivno, podsvjesno anticipirao bit samoga Svemira koji se širi. Život je beskonačna eksplozija! Možemo li zamisliti s kakvom je božanskom strašću Stvoritelj stvorio svijet iz jedne točke, iz jednog "velikog praska"! Smrt i uništenje nisu greška u sustavu, nego uzaludni pokušaj da se antisupstanca maskira u supstancu, da unutarnji proces rasta preokrene u unutarnji process samouništenja. Umjesto da supstanca neutralizira antisupstancu, antisupstanca bi htjela poništiti samu supstancu. I to bi bilo ništavilo, nepostojanje. Je li to moguće u univerzumu Stvoritelja? Moguće je u svemiru bez Stvoritelja, u svemiru slučaja i kaosa, ali u uređenom Svemiru tko može poništiti bitak koji daje život svemu? Tko može nadići tog "nepokretnog pokretača" (Aristotel)? Potraga za duhovnim identitetom suvremenog čovjeka tek je započela. Koliko god to paradoksalno zvučalo, u posljednjim vremenima, mi smo zapravo na početku. Zapad još nije upoznao istinskoga Krista. Tek mu predstoji vrijeme otkrivanja.
Zoran Vukman/velecasnisudac.com
